MOLBAAAAAAAAAA
traze se neki stari blogovi:
sve ideje dobrodosle:
1. jedan sa postovima u obliku slika, preko kojih bi bilo napisano nekoliko misli, predivan mi je bio.. a ne mogu se sjetit kako se zvao... :((( bile su teme tango, ples, rosa, a fotografije ruža, plesa, kapljica, uglavnom neke crno/crvene boje
2. jedan sa bijelom podlogom preko koje je bilo kao naspricana crvena boja, podsjecalo na krv...
3. jedan sto je sa desne strane imao niz fotografija cure sa razmazanim crvenim ruzem...
eto ako se itko sjeca ovih blogova, voljela bi da mi kazu.. i ako netko zna jel berulia jos pise, vidjela sam da je zakljucan pristup da je pozdravi od mene...
pozdrav i ithiriel, ea, mutti, zgubidance, babun, selma, angy.. toliko vas dragih tu ostavih!!!!!
Pustinja
Izgubila sam se u pustinji
u koju rado htjedoh stići.
Vrućeg pijeska obzori sinji
lagali su da sreći će ići.
I tišina kurva je našla način novi
da lomi kosti što polomljene već bijahu
kad umrli su svi neostvareni snovi.
Sad obmanula je nadu, već ionako plahu.
I na sredini puta u blistanju duge
što nacrtalo je rasuto staklo
samo nebo je vidjelo istinu tuge
srca što različitu ljubav je taklo...
Teško mu je otići dalje kako bilo,
samo il u društvu jezika što ga grli
a ne razumije što je ono snilo...
Odluku su otisci možda već utrli...
Trka života
Tuga koja kuje u slapove sačuvanih suza
Dugo je vrebala na duše koje traže
I plavim prstima pjesnikova muza
Potpisala je ugovor s tobom, moj Vraže
Da me mučite zidovima neprospavanih noći
Punim sjena što prošlost neumorno slika u tišini,
Obasjanim mjesečinom što ne osvjetljava u tmini.
Da. Znam kud želim, al' ne znam kako doći.
I sjaje se zubi nacerenih nakaza
Jer ni u sreći nema potpunoga mira,
Jer ljudska duša ni ne može da bira
Kad će doći do vlastitog poraza.
Trčemo slijepo tražeći ruke.
I one koje znače sada jesu tu
Al ne staju ni sada nam muke
Tek sad može sve poći po zlu.
(tek kad voliš rizik čeka tu:
Da slomljene kosti raspeš žednom tlu)
U toj stalnoj trci ograničen je broj koraka
Sudbinom kobnom što motri iz mraka
I okupirani 'sutra' zaboravljamo danas:
Idioti smo, jednom neće biti NAS!!!
Slomit ćemo se unutar slomova,
Plakati ispod tragičnih gromova,
Jer smo imali, a nismo dotakli spas...
Sjetim se toga dok život izdišem
Sa prožvakanim dimom gnjile cigarete,
Shvaćajuć da sami biramo dane klete
Što nas upropaštavaju dok ovo sama pišem...
Daleko
Osjetila otupljena pretjeranim užitkom
ne znaju više prepoznati svježe boje,
ni kako diše davno sakriveno srce tvoje
dotaknuto vječnim nezaboravljivim gubitkom.
Nad mnom lebdi vječna sjena
u mraku se jedino utopi i ne vidi,
pa sam davno postala dijete noći.
Ne. Svijest vara, nisam samo žena.
Nikom se to djetinje, vražje ne svidi,
al' ionako će otići, ko' svi dalje poći.
Ja ću uvijek skupljati pod noktima
ostatke zvjezdane prašine dok udišem mrak
i iza sebe ostavljam neki težak zrak
pokušavajući razaznati što to svijetlo ima
da bez njega zaboravimo na anđele
i na osjećaj ljubavi što sklopljenim rukama dijele...
Zašto sva djeca tame odu usamljenim putevima
daleko od svega što u prvo proljetno jutro žele...?
I zašto je smijeh zarobljen u nedodirljivim tragovima
neodsanjanih snova daleke zvijezde, pakleno vrele...????
Glumac
Put pored pročelja od betonskog kristala
vodi cinika padovima u vječno nigdje,
jer ne zna naivno biti sretan ni ondje
gdje zemlja mu je svoje mjesto dala.
Svjestan je da pauku nikad neće moći
isplesti haljinu od zlata i dragulja plavih
jer niti su nezgrapne kod stvorenja plahih
što skrivene ispod zvijezda promatraju noći.
Unatoč strpljenju i nadanju ne mogu
oni doživjeti vrtlog vrele krvi u žilama,
ne mogu uživati u plesu sa vilama
ni moliti se za ljubav nijednome bogu...
A cinik je tužan ispod svoje maske:
vidi u tim strpljivim pletačima svile
sebe prije nego su ga uništile života sile
i postavile na ljudske pozornice daske...
Sada je zaista umoran od pokušaja,
sit pjesama što tugom natapaju dušu,
odvučen vjetrovima što sukobljeno pušu...
I vidi samo niz smješnih promašaja.
klaun
Umorni klaun često sada skače
iz svoje malene kutije crvene boje.
Vani uvijek nasmijan, nikada ne plače,
pleše i od sebe sakriva srce svoje.
No u kutiji je zagušljivo, mračno i tužno.
Sjećanja tamo naviru kad god počne tišina.
I put mu blijedi, šminka skriva sve ružno
što potrošilo je vrijeme i ispila je tmina.
Ostala je samo ljuska svega, crveni obrazi
što bezbojnost potrosenih osjećaja skrivaju,
nacrtani osmjeh da se ravnodušnost ne izrazi
i pijana pjesma što nevidljive suze je biraju...
Iz kutije u inje polako smrzava se dah;
sve jasnije mu je da je ona njegov grob,
te da će se živ bolno rasuti u prah
ne uspijevajući pobjeći jer njen je rob.
A život ostaje cirkus, uvijek je i bio,
kratak zatvoreni ciklus sunca i mraka
u kojem zarobljeni tražimo samo zraka
i mrvu ljubavi koju klaun nije smio...
Mjesec
Ova noć punog mjeseca
ispod zlokobnih oblaka
prazno srce sad presijeca
hladnoćom ukočenih koraka.
Kiša ipak negdje noćas ispire
sve što čovjek želi, a neće doći.
No ovdje samo šum radija dopire
Do obasjanih očiju ove noći…
I ruka se grči ispod jastuka u tami,
plavom bojom tvrdi da uvijek sami
noktima paramo vječni oblak dima…
I život, i praznine, i punog mjeseca noći,
i svježe zimsko nebo, sve će to proći,
samo kamen će plakati za svima…
Ne pitaj
Ne traži da pričam o tome,
radije ću pisati o srcu u kutiji,
o vremenu, dobitku na lutriji,
no to boli, ne želim o tome.
Sreća navrati, kroz srce prođe.
Srce se slomi i u kutiji zaraste,
kad prođu rane, otpadnu i kraste;
poslije opet nova ljubav dođe.
Baljezgat' ću tako, u stihove splesti
što svaki čovjek uvijek shvaća:
ljubav što se srcu ne vraća.
Ništa od čega ruke će se tresti.
Zato ne pitaj o suzama što teku.
ne pitaj o sjećanjima što peku.
Samo slušaj uobičajene boli,
a ne esenciji što nosi život goli.
Jer izgubila se u trenutku noći,
kad stigao je najpoznatiji mi glas
što brigom para srce, a nudi spas…
Kako joj reći da ne znam kuda poći?
Zaista ne znam zašto je ovako,
ni zašto sam još uvijek živa živa.
Možda netko gore prati što se zbiva,
al' meni postaje svejedno ionako…
Pjesnik ubijen životom
Na planetu plastičnog smijeha i staklenih riječi
izmjenjuju se slike slučajno ostvarenih mogućnosti
što rastrganoj skupini pokazuje prijeći
iz besmislene sadašnjosti u još gore budućnosti.
Nema misli, odavno ni osjećaja, samo ostaci leda.
Na zamagljenom staklu vozila hitne pomoći
hladna sjena je samo Jeza praznog pogleda
što uvijek zamišljeno čeka kad Smrt će doći.
Duša pjesnika je zarobljena iznad izgažena groba:
nikad nađenog ni viđenog, samo mrtvu sjetu skriva,
te skuplja suze rose i njima kupa svoga roba
jer okovi ga vežu dok god ne može da sniva.
I pitaju se često, gledajuć' te slike, utvare noći
hoće li toj stravičnoj jeki rastrgane razočaranosti
nebo napokon njima sličnima dopustiti doći
Ili osuditi na vječni pakao nesuđene stvarnosti?
Pogled oko sebe
Nahranjena naslijeđenom ambrozijom
lutam paralelnim svjetovima tražeći moći,
no jedino do već viđenog mogu doći.
Ovi se putovi krase samo korozijom.
Plesom hladnog vjetra prolazi su zaštićeni,
pa vrijeme stoji među zidovima od mećave
i smijeh odjekuje ulicama izgubljene trave.
Samo prošlosti zvuk. Osjećaji su odbačeni.
Patetika je zarazila svu nadu što vreba
na neoskvrnuta srca što se naivnošću bore.
Sad osjećaju samo kad sunce dotiče more,
ionako ne dijele sretni isti put ispod neba.
Jer ne kažu kad treba.
