beskrajne sekunde

preselila...

 preselila sam se na drugu adresu.. nekako sam na taj nacin otvorila novo poglavlje zivota.. naravno svi ste pozvani i dobrodosli na moje nove stranice...

adresa je belfegora.bloger.hr ...

nadam se da se i dalje citamo!!!!

osjetila belfegora u 19. srpanj 2010 15:22:47 | 25 dojmova

Pustinja

Izgubila sam se u pustinji

u koju rado htjedoh stići.

Vrućeg pijeska obzori sinji

lagali su da sreći će ići.

I tišina kurva je našla način novi

da lomi kosti što polomljene već bijahu

kad umrli su svi neostvareni snovi.

Sad obmanula je nadu, već ionako plahu.

I na sredini puta u blistanju duge

što nacrtalo je rasuto staklo

samo nebo je vidjelo istinu tuge

srca što različitu ljubav je taklo...

Teško mu je otići dalje kako bilo,

samo il u društvu jezika što ga grli

a ne razumije što je ono snilo...

Odluku su otisci možda već utrli...

osjetila belfegora u 22. ožujak 2009 14:50:12 | 13 dojmova

Trka života

Tuga koja kuje u slapove sačuvanih suza

Dugo je vrebala na duše koje traže

I plavim prstima pjesnikova muza

Potpisala je ugovor s tobom, moj Vraže

Da me mučite zidovima neprospavanih noći

Punim sjena što prošlost neumorno slika u tišini,

Obasjanim mjesečinom što ne osvjetljava u tmini.

Da. Znam kud želim, al' ne znam kako doći.

I sjaje se zubi nacerenih nakaza

Jer ni u sreći nema potpunoga mira,

Jer ljudska duša ni ne može da bira

Kad će doći do vlastitog poraza.

Trčemo slijepo tražeći ruke.

I one koje znače sada jesu tu

Al ne staju ni sada nam muke

Tek sad može sve poći po zlu.

(tek kad voliš rizik čeka tu:

Da slomljene kosti raspeš žednom tlu)

U toj stalnoj trci ograničen je broj koraka

Sudbinom kobnom što motri iz mraka

I okupirani 'sutra' zaboravljamo danas:

Idioti smo, jednom neće biti NAS!!!

Slomit ćemo se unutar slomova,

Plakati ispod tragičnih gromova,

Jer smo imali, a nismo dotakli spas...

Sjetim se toga dok život izdišem

Sa prožvakanim dimom gnjile cigarete,

Shvaćajuć da sami biramo dane klete

osjetila belfegora u 18. srpanj 2008 1:35:26 | 13 dojmova

Daleko

Osjetila otupljena pretjeranim užitkom

ne znaju više prepoznati svježe boje,

ni kako diše davno sakriveno srce tvoje

dotaknuto vječnim nezaboravljivim gubitkom.

Nad mnom lebdi vječna sjena

u mraku se jedino utopi i ne vidi,

pa sam davno postala dijete noći.

Ne. Svijest vara, nisam samo žena.

Nikom se to djetinje, vražje ne svidi,

al' ionako će otići, ko' svi dalje poći.

Ja ću uvijek skupljati pod noktima

ostatke zvjezdane prašine dok udišem mrak

i iza sebe ostavljam neki težak zrak

pokušavajući razaznati što to svijetlo ima

da bez njega zaboravimo na anđele

i na osjećaj ljubavi što sklopljenim rukama dijele...

Zašto sva djeca tame odu usamljenim putevima

daleko od svega što u prvo proljetno jutro žele...?

I zašto je smijeh zarobljen u nedodirljivim tragovima

neodsanjanih snova daleke zvijezde, pakleno vrele...????

osjetila belfegora u 15. travanj 2008 2:42:04 | 28 dojmova

Glumac

Put pored pročelja od betonskog kristala

vodi cinika padovima u vječno nigdje,

jer ne zna naivno biti sretan ni ondje

gdje zemlja mu je svoje mjesto dala.

Svjestan je da pauku nikad neće moći

isplesti haljinu od zlata i dragulja plavih

jer niti su nezgrapne kod stvorenja plahih

što skrivene ispod zvijezda promatraju noći.

Unatoč strpljenju i nadanju ne mogu

oni doživjeti vrtlog vrele krvi u žilama,

ne mogu uživati u plesu sa vilama

ni moliti se za ljubav nijednome bogu...

A cinik je tužan ispod svoje maske:

vidi u tim strpljivim pletačima svile

sebe prije nego su ga uništile života sile

i postavile na ljudske pozornice daske...

Sada je zaista umoran od pokušaja,

sit pjesama što tugom natapaju dušu,

odvučen vjetrovima što sukobljeno pušu...

I vidi samo niz smješnih promašaja.

osjetila belfegora u 8. travanj 2008 2:39:27 | 17 dojmova

klaun

Umorni klaun često sada skače

iz svoje malene kutije  crvene boje.

Vani uvijek nasmijan, nikada ne plače,

pleše i od sebe sakriva srce svoje.

No u kutiji je zagušljivo,  mračno i tužno.

Sjećanja tamo naviru kad god počne tišina.

I put mu blijedi, šminka skriva sve ružno

što potrošilo je vrijeme i ispila je tmina.

Ostala je samo ljuska svega,  crveni obrazi

što bezbojnost potrosenih osjećaja skrivaju,

nacrtani osmjeh da se ravnodušnost ne izrazi

i pijana pjesma što nevidljive suze je biraju...

Iz kutije u inje polako smrzava se dah;

sve jasnije mu je da je ona njegov grob,

te da će se živ bolno rasuti u prah

ne uspijevajući pobjeći jer njen je rob.

A život ostaje cirkus, uvijek je i bio,

kratak zatvoreni ciklus sunca i mraka

u kojem zarobljeni tražimo samo zraka

i mrvu ljubavi koju klaun nije smio...

osjetila belfegora u 19. ožujak 2008 20:59:06 | 38 dojmova

Mjesec

Ova noć punog mjeseca

ispod zlokobnih oblaka

prazno srce sad presijeca

hladnoćom ukočenih koraka.

Kiša ipak negdje noćas ispire

sve što čovjek želi, a neće doći.

No ovdje samo šum radija dopire

Do obasjanih očiju ove noći…

I ruka se grči ispod jastuka u tami,

plavom bojom tvrdi da uvijek sami

noktima paramo vječni oblak dima…

I život, i praznine, i punog mjeseca noći,

i svježe zimsko nebo, sve će to proći,

samo kamen će plakati za svima…

osjetila belfegora u 21. siječanj 2008 23:14:29 | 15 dojmova

Ne pitaj

Ne traži da pričam o tome,

radije ću pisati o srcu u kutiji,

o vremenu, dobitku na lutriji,

no to boli, ne želim o tome.

Sreća navrati, kroz srce prođe.

Srce se slomi i u kutiji zaraste,

kad prođu rane, otpadnu i kraste;

poslije opet nova ljubav dođe.

Baljezgat' ću tako, u stihove splesti

što svaki čovjek uvijek shvaća:

ljubav što se srcu ne vraća.

Ništa od čega ruke će se tresti.

Zato ne pitaj o suzama što teku.

ne pitaj o sjećanjima što peku.

Samo slušaj uobičajene boli,

a ne esenciji što nosi život goli.

Jer izgubila se u trenutku noći,

kad stigao je najpoznatiji mi glas

što brigom para srce, a nudi spas…

Kako joj reći da ne znam kuda poći?

Zaista ne znam zašto je ovako,

ni zašto sam još uvijek živa živa.

Možda netko gore prati što se zbiva,

al' meni postaje svejedno ionako…

osjetila belfegora u 17. siječanj 2008 1:50:09 | 11 dojmova

Pjesnik ubijen životom

Na planetu plastičnog smijeha i staklenih riječi

izmjenjuju se slike slučajno ostvarenih mogućnosti

što rastrganoj skupini pokazuje prijeći

iz besmislene sadašnjosti u još gore budućnosti.

Nema misli, odavno ni osjećaja, samo ostaci leda.

Na zamagljenom staklu vozila hitne pomoći

hladna sjena je samo Jeza praznog pogleda

što uvijek zamišljeno čeka kad Smrt će doći.

Duša pjesnika je zarobljena iznad izgažena groba:

nikad nađenog ni viđenog, samo mrtvu sjetu skriva,

te skuplja suze rose i njima kupa svoga roba

jer okovi ga vežu dok god ne može da sniva.

I pitaju se često, gledajuć' te slike, utvare noći

hoće li toj stravičnoj jeki rastrgane razočaranosti

nebo napokon njima sličnima dopustiti doći

Ili osuditi na vječni pakao nesuđene stvarnosti?

osjetila belfegora u 12. siječanj 2008 0:00:29 | 10 dojmova

Pogled oko sebe

Nahranjena  naslijeđenom ambrozijom

lutam paralelnim svjetovima tražeći moći,

no jedino do već viđenog mogu doći.

Ovi se putovi krase samo korozijom.

Plesom hladnog vjetra prolazi su zaštićeni,

pa vrijeme stoji među zidovima od mećave

i smijeh odjekuje ulicama izgubljene trave.

Samo prošlosti zvuk. Osjećaji su odbačeni.

Patetika je zarazila svu nadu što vreba

na neoskvrnuta srca što se naivnošću bore.

Sad osjećaju samo kad sunce dotiče more,

ionako ne dijele sretni isti put ispod neba.

Jer ne kažu kad treba.

osjetila belfegora u 17. prosinac 2007 3:51:06 | 37 dojmova